Izvidnice u pčelinjem društvu

pcele StamatovicU jednoj istoj pčelinjoj koloniji kroz organizaciono-biološke aktivnosti istovremeno funkcioniše veći broj izdeferenciranih grupa, klanova ili klastera, perfektno sinhronizovanih u cilju ostvarenja savršene strukturne i biodinamicke ravnoteže. Svaka od njih ima tačno definisanu ulogu određenu uzrastom, fiziološkim statusom i stepenom vitalnosti.

                Afinitet prema određenim poslovima unutar kolonije pčele usvajaju većim delom kroz ishranu u larvenom sradijumu uz još neke nama verovatno manje poznate uticaje. Uzmimo kao primer grupu pčela higijeničarki koja se sastoji od „običnih higijeničarki“ koje čiste svakolike sitne otpatke iz gnezda ili pomažu u održavanju lične higijene ostalih sestara i pčela „grobarki“ koje izbacuju umrle pčele ili saniraju iz nekog razloga uginulo leglo. Podela je jasna. Pčele grobarke imaju razvijenije receptore za detekciju oleinske kiseline koju ispušta telo pčele pri razlaganju. Čak i u okviru ovih grupa postoji delimična razlika noćo-dnevne ritmike u vidu smanjivanja ili pojačaanja aktivnosti noćne-dnevne smene. Mlade grobarke koje zbog prirode posla češće izlaze na poleraljku usled izlaganja tela direktnoj nepolarizovanoj sunčevoj svetlosti aktiviranjem određene grupe gena i ranije ulaze u status izletnica. Da li odvajanje ili u kom stepenu određuje genetska različitost sestrinskih klanova zbog oplodnje matice sa više trutova teško je sa sigurnošću potvrditi ili odbaciti. Obim i kvalitet ishrane kroz genetsko programitanje je svakako odlučujući, jer prilično je neprihvatljiva mogućnost da pčela po svom nahođenju odabira određene specifične poslove gde bi u tom slučaju postajala veća verovatnoća pojave anarhije ili dualizma što kolonija sebi ne može da dozvoli. Pčelin kuvarski priručnik je raznolik, specifičan i sofisticiran sa pečatom biološke flore košnice, staništa i digestivnog trakta. Svi klasteri funkcionišu u istoj ravni održavajući strukturni balans. Poremećaj u bilo kom od njih deluje destruktivno i samo od vitalnosti društva zavisi da li će se nastali problem prevazići. Ipak, ovom prilikom izdvojiću jednu i pokušati da dotaknem njen status.

Izvidnice, izviđači ili skauti se po spoljnom izgledu razlikuju jer na njihovim telima tj. grudima i abdomenu nema hitinskih dlačica, tako da deluju tamnije nego ostale pčele. Ranije se smatralo da su gubici dlačica obeležje starosti ali su istraživanja pokazala da izvidnice (skauti) sa prvim danom izletničke aktivnosti gube (ili odbacuju) dlačice, za nijansu menjaju boju pigmenata i samim tim vizuelno postaju tamnije no morfološki i fiziološki su apsulutno zdrave i ne treba ih poistovećivati sa crnim, masnim, pčelama određenog asocijalnog stepena ponašanja. Njihov osnovni zadatak je izviđanje, skeniranje i inspekcija okruženja. Pri informacionim plesovima u košnici-saništu za animiranje glavnog izletničkog korpusa kao vid orjentacije-navigacije preferiraju redosled: optičko-mirisna izraženo kroz azimut Sunca u idealnim vremenskim uslovima, kroz azimut Sunca preko detekcije polarizovane svetlosti u uslovima nepotpune oblačnosti te na kraju pri smanjenoj vidljivosti i totalnoj niskoj oblačnosti kroz očitavanje silnica Zemljinog magnetnog polja. Kao pčelari praktičari znamo da u ovim poslednjim uslovima rad pčela na terenu nije masovan, osim ako je paša izuzetno obilna atraktivna i na relativno maloj udaljenosti. Sakupljačka aktivnost može se tada obavljati i na osnovu već stečene informisanosti ostalog izletničkog kadra (horizontalna informisanost) a da angažovanost skauta bude svedena na minimum.

Drugi, glavni deo izletničke grupe iste starosne dobi je još uvek dobro opremljen dlačiama i paperjem. Za polenaruše to je vrlo bitno jer delovanjem pozitivnog elektrostatičkog naelektrisanja (30-50 pikokulona) zrnca polena se lepe za njihova tela koji one pri letu sačešljavaju i prebacuju u korbikule (korpice). Kod nektaruša uloga je relevatna (primer horizontalne razmene informacija). Očigledno da zbog prisutnosti esencijalne amino kiseline SERIN asimilovane iz polena u larvenom stadijumu, koji kasnije opada pri sintezi hitina u hipodermalnom sloju skeleta odrasle pčele, diferencijacija u izletnickoj grupi desava se dosta ranije.

Ako na početku izletničke aktivnosti skauti gube dlačice analitički se nameće pitanje njihove funkcije dok su u statusu kućne mlade pčele pa jedno od mogućeh objašnjenja jeste da u uzrastu 12-20 dana pri potrebi društva za gradnjom saća formiraju u okviru graditeljskog klastera osnov skele – etalona tj.arhitektonski plan i orjentisanost budućeg sata, izražavajući pritom programiranu sposobnost „očitavanja“ magnetnog „bar-koda“ staništa kroz prostiranje elektro magnetnih mreža poput: hartmanove, šnajderove, kerijeve…  održavajući temperatutni režim od 35 stepeni, bez lučenja voštanih ljuspica, zadržavajući biološki potencijal za budući vrlo odgovoran posao. To se posebno odnosi na čin rojenja i izgradnju novog doma. Starije sestre, iskusni skauti u stalnom istraživanju okvirnog terena ocenjuju i moguće lokacije budućeg staništa roja. Te informacije prenose ostaloj grupi najiskusnijih izletnica koje vode roj, a razlog zašto ove vrše reinspekciju do konačne odluke o poletanju je i ocena mesta po elekstromagnetnom zračenju jer su skauti procenjivali: pašnu izdašnost terena , zapreminski odnos staništa, ekspoziciju u odnosu na okruženje, bezbednost, osunčanost i dobre vibracije mesta.

Vrlo delikatna uloga skauta je da u promenjivim vremenskim i pašnim uslovima izvrše inspekciju okruženja i konstatuju promene, jer bi bilo apsurdno da ceo sabirački korpus troši energetski resurs društva za to. Kad uoče promenu na bolje, povratkom u košnicu kroz ples animiraju izletnice na sakupljačku aktivnost. Promene u uslovima one detektuju i na osnovu uravnoteženja frekfentnog opsega biljaka nektariva i polenarica. Ovo polje u nauci je još uvek nedefinisano ali najnovija istraživanja nekliko naučnika(npr. Stefano) su zapanjujuća. Biljke su po svojoj senzibilnosti mnogo bolji vremenski prognozeri od pčela te one tu dobrobit samo projektuju u svoju ravan. Posvećenost u ishrani larvi u okviru kolonije nije ista u leglu starijih ili novijih satova. Iako su ćelije starijeg saća manje po zapremini zbog kokona , veličina buduće pčele kompenzuje se kvalitetnijom ishranom larvi. Gledano iz drugog ugla tamni satovi imaju bolje formiran „biološki kod“ pripadnosti zajednici. On se lako i nepogrešivo očitava tako da pčele znaju i gde će regrutovati buduće skaute i to još od forme jajeta. Njihov kvalitet zavisiće svakako od trenutnih mogućnosti drustva u pogledu ishrane. Hraniteljice odabrane larve posećuju od hiljadu dvesta do hiljadu trista puta za 24h (po israživanju), odnosno  1440 puta (matematički izvod) što znači optimalno na svaki jedan minut jedna poseta. Larva lagano rotira 15% na sat odnosno 360 procenata za 24h u pravilnoj maraldijevoj piramidi tj. prizmatičnom dnu ćelije forme centričnog slova Y sa ciljem razvijanja genetičkih diskova koji će posle faze čišćenja i formiranja lutke omogućiti metamorfozu u odraslu jedinku fascinirajuće sposobnosti izračunsvanja uglova, razlomaka, procenata i geomagnetnih parametara do frekfenciske komunikacije sa biljkama.

Ako mi pčelari ne prepoznajemo baš najbolje pripadnice ove grupe, stražarice na poletaljkama drugih društava to odlično znaju jer prevare li njihovu odbranu grabež postaje neminovna.

Zaključak je jednostavan: kvalitetno što prirodnije saće bez nepotrebno preterane brze izmene, STALNO prisustvo optimalne hrane sa što manje stresnih situacija obezbeđuje društvu adekvatne uslove za dobru samoorganizaciju u kojoj sve mogu da reše same. Ima li mesta za pčelara? Svakako, samo da sebe ne stavi na prvo mesto.

Ranko Stamatović

Scroll to Top